Filozofija
Neke riječi ne moraju biti izgovorene glasno da bi odjeknule duboko. Postoji jedna misao kojoj se često vraćam, ona koja me podsjeća na to ko smo i šta možemo postati:
Čitaj da bi razumio svijet.
Uči da bi doprinosio njegovoj budućnosti.
Rasti da bi nadmašio vlastite granice.
Nekada su ljudi stajali pred znanjem kao pred svetinjom. Govorili su tiho, slušali pažljivo. Znanje je bilo dar, a učeni čovjek svjetionik u magli neznanja. Njegova riječ se nije pratila zbog broja lajkova, već zbog težine istine koju nosi.
Danas… danas više niko ne pita šta znaš, već koliko si uvjerljiv, koliko zvučiš “samopouzdano”, koliko puta si bio viđen, a ne koliko puta si bio u pravu. Neznanje je izgubilo stid. Ustalo je, obuklo odijelo, uzelo mikrofon, i proglasilo se glasom naroda.
U vremenu kada su mišljenja zamijenila znanje, a buka utišala razum, više nije problem što ljudi ne znaju. Problem je što ne žele da znaju. Jer lakše je plivati u plitkoj vodi…
I tako pametni šute, da ne bi morali da se prevode u jezik koji je sam po sebi uvreda za razum. Jer danas se ne traži jasnoća, traži se pojednostavljenje do tačke apsurda.
Ako si previše dubok, “nisi pristupačan”. Ako govoriš istinu, “nisi fleksibilan”. Ako znaš, “arogantan si”.
Više nije stvar ko zna, već kome se vjeruje. A vjeruje se onome ko ne uznemirava. Ko ne traži trud. Ko ne postavlja pitanja. Ko je, kako to reče jedan mudar čovjek, “neopterećen znanjem”.
Nekada su pametni učili glupe. Danas glupi uče pametne kako da šute. I to ne zato što imaju argument. Već zato što imaju većinu…
Zato možda živimo u najopasnijem od svih vremena, vremenu kada glupost više ne traži da se krije, nego da se poštuje.
Ovo je više od navike. To je posvećenost da ostanemo radoznali u svijetu koji se brzo mijenja i često zaboravlja da postavi pitanje “zašto”. To je tiho, ali postojano uvjerenje da znanje, kada se dijeli, gradi mostove, a ne zidove.
Kroz svaku ulogu koju obavljam, profesora, istraživača, javnog službenika, oca, vraćam se ovom principu: naš zajednički napredak zavisi od naše spremnosti da nastavimo učiti.
Bilo tokom proslave, u sali za sastanke ili u mirnom trenutku kod kuće, ovaj način razmišljanja ne nestaje. To je pogled, suptilan ali uvijek prisutan, koji nas podstiče da istražujemo dalje, da postavljamo promišljenija pitanja i da povezujemo znanje kroz discipline, kulture i generacije.